Trener

Anzulović: Favoriti smo na Final Fouru

Dražen Anzulović dijete je Cibone. Otac Vladimir, poznati TV komentator, bio je i jedan od osnivača današnje Cibone, dobri duh kluba, reklo bi se. Mali Dražen dvoranu je doživljavao kao svoje dvorište, on i mlađi mu brat Vladimir, koji je još uvijek aktivan igrač (igra na Kosovu). Otprilike slično kao što danas i njegova djeca, dva sina iz braka s odbojkaškom reprezentativkom i danas trenerom Marijom, 12-godišnji Andro i 8-godišnji Roko, u dvorani provode dobar dio vremena. Povijest se ponavlja ...

Dražen je 1986. godine debitirao u prvoj momčadi Cibone, igrao do 1990. kada prelazi u klub s druge strane Save, u Zagreb, gdje ostaje sve do 1996. godine. Još sezona u Osijeku i tu je priči bio kraj. Kao igrač bio je prvak Europe 1986. te osvojio Kup Jugoslavije, sve s Cibonom, 1988. godine. Njegovi treneri danas svi govore da su znali da će biti dobar trener, to kažu i Pešić, i Novosel, i Šakota, i Božić... Svi, baš svi vidjeli su, kažu, u njemu trenerski potencijal. I on sam danas kaže da sebe da je kao igrač bio "talentirani neradnik", možda je zato danas kao trener "temeljit i zahtjevan", jer je prošao "školu muljanja i šlepanja na treningu".

Trenerski put krenuo je, a gdje drugdje, do li u Ciboni, najprije s kadetima i juniorima, od 1998. do 2000. Izbornik je kadetske reprezentacije Hrvatske 2002. i prvak Hrvatske s juniorima Cibone 2000. godine. Završio je višu trenersku školu na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.

Tri i pol godine radio sam u omladinskom pogonu Cibone, i tu ispekao zanat. Mislio sam da mogu nakon prestanka igračke karijere odmah uskočiti na klupu prve momčadi, da znam sve o tom poslu. Kakva pogreška. Jer, bez te tri pol godine ne bih bio ovdje gdje sam danas.

Nakon Cibone, pogađate, put vodi ponovo preko Save, ponovno u Trnsko, najprije kao pomoćni trener Željku Poljaku, bivšem suigraču i velikom prijatelju, koji je tada vodio Zagreb, nakon 'stoljetne vladavine' Pepsija Božića. Samostalno je preuzeo momčad u sezoni 2001/02. i u dvije sezone napravio puno u Trnskom, iako nije ostavio niti jedan trofej. No, izabran je 2002. za trenera godine u Hrvatskoj, trenerska struka je očito prepoznala rad.

Početak u Ciboni ove sezone bio je malo trnovit. Srećom, Zula ima sjajan odnos s novinarima, ima ono 'nešto', poštenje koje vrijedi cijeniti. I zato je od 'sedme sile' dobio mali kredit, taman toliko koliko mu je trebalo da se nova momčad uigra, da se igrači priviknu jedni na druge. U početku su kritike ponajviše bile uperene na vrlo česte izmjene, koji puta i nepotrebne rotacije igrača. On se, naravno, nije slagao s tim kritikama.

U ritmu u kojem igra Cibona od početka sezone to je jednostavno bilo potrebno. Goodyear liga i Euroliga, potom i domaći kup, sada još i domaće prvenstvo. Uostalom, momčad sam i slagao po principu 10+2, Sesara smo uzeli tek naknadno jer je Rimac bio ozlijeđen i bilo je neizvjesno koliko će oporavak trajati. Također smo i Vrankovića angažirali tek kada je Mamić morao na operaciju, a to su situacije koje ne možeš planirati.

Spočitavali su mu i, uz česte izmjene, i da nije trener koji će dozvoliti igraču da se razigra.

Nije točno, nikada nisam nikoga sputavao od mojih igrača. Glupost, nisam to volio niti kao igrač, pa kako bih to onda tolerirao kao trener. Meni je momčad ispred svega, i momčad će izbaciti pojedinca. Isto je tako i s liderom u momčadi, ne mogu ga ja dekretom postaviti, on se sam za to mora izboriti, a momčad ga mora prihvatiti. To je tako u sportu.

Istrpio je Penna u prva dva mjeseca, kasnije mu je Scoonie to vratio, do ozljede...

Penn je došao kao novi playmaker, i kao organizatoru igre trebalo mu je najviše vremena na prilagodbu. Zapravo, trebalo im je obostrano, njemu i suigračima. On je odličan momak, poznavao sam mu igračke karakteristike, ali ne i karakterne osobine. Srećom, pogodili smo u oba smjera. I da nam se nije ozlijedio danas bi bili puno mirniji. Popović je također dobar igrač, veliki radnik, ali i njemu treba vrijeme za prilagodbu, a i nije dugo igrao pa je došao k nama iz Valencije malo igrački zapušten.

Anzulovićeve ambicije u Goodyear ligi nisu tajna.

Zašto bi tajili, domaćini smo Final Foura, ligaški dio smo završili na prvom mjestu, i logično je da smo prvi favoriti. Ne bježim od toga, ali niti ne obećajem ništa unaprijed. Osim da ćemo dati sve od sebe da donesemo taj vrijedan naslov u našu bogatu trofejnu dvoranu. Želimo pobijediti u obje utamice. Lani je Cibona ostala bez ijednog trofeja, što se odavno nije dogodilo, zato ove sezone moramo podignuti u zrak barem jednom neki pokal. A ostali su nam Goodyear liga i domaće prvenstvo.

U Ciboni je ugovor na tri sezone. Što dalje?

mbiciozan sam, i jednog se dana vidim u reprezentaciji Hrvatske. Mislim da nam košarka ima potencijala za povratak na stare puteve slave. A što se rada u klubu tiče, najvažnije mi je biti u ambicioznoj sredini koja može pratiti moje zahtjeve. Uostalom, zato sam i otišao iz Trnskog, nisu nam se više poklapale ambicije. Oni su se zadovoljili postignutim, nisu htjeli uložiti nešto više u igrački pogon, a ja sam imao drugu viziju. No, to će uvijek biti moj klub.