Legende

Nikola Plećaš

Sveti Nikola, tako su ga zvali, rođen je u Bruvnu, 10. siječnja 1948. godine, u Lici. U 10 sezona, koliko je bio član Lokomotive (današnja Cibona) postavio je rekord koji će teško biti dostići, u 204 utakmice postigao je 5404 poena, od 1967. do 1976. Uzgred, u njegovo se vrijeme nije brojala trica. Gdje bi mu bio kraj da jest...

Mariboru je, davne 1970. godine, ubacio najviše poena na gostovanjima, čak 55, što je također klupski rekord (uz Dražena Petrovića, kome je to isto pošlo za rukom protiv Rabotničkog, 1986.). Za reprezentaciju bivše države odigrao je 215 utakmica, postigao 1354 poena, osvojio zlato na SP 1970, i na EP 1973. i 1975., srebro na OI 1968. i SP 1974. te EP 1969. i 1971. A to su samo najznačajniji trofeji. Hladne brojke. A Nikola Plećaš bio je sve samo ne hladnokrvan momak. Ta njegova vruća krv vjerojatno je i kumovala što nije karijeru podigao na viši pijedestal. Iako je nedvojbeno sinonim za YU košarku sedamdesetih, i ne samo YU, već i europsku.

Zanimljiva je priča oko njegovog dolaska u Lokomotivu. Naime, sredinom ljeta 1966. godine Damir Šolman, Nikolin suigrač iz Mladosti, poželio je prijeći u Lokomotivu, i to u paketu s Plećašom, koji je tada, još srednjoškolac, slovio kao velika košarkaška nada. Bio je i omladinski reprezentativac. Dugo je trajalo natezanje oko te dvojice igrača, skoro godinu dana, da bi na kraju Plećaš nakon 9 mjeseci pauziranja prešao u Lokomotivu, a Šolman, kao rođeni Zagrepčanin, u Jugoplastiku iz Splita. U svojoj prvoj utakmici za Lokomotivu, protiv Crvene zvezde, postigao je 26 poena, pokazavši u punom sjaju raskošni talenat. Za njega su tada pisale novine da je "predvodnik čvrste obrane i mudrog, sporog napada". Nikola je sa svojim velikim brčinama obožavan gdje god se pojavio. Lukav i mudar, nepredvidiv u driblinzima, veliki je vođa koji je zapravo mogao igrati i sam. Najzaslužniji je za tadašnja dva Lokomotivina trofeja, domaći Kup i Kup Radivoja Koraća.

Još 1965. godine ušao je u državnu reprezentaciju, na omladinskom prvenstvu Balkana u Ateni. Pet je puta biran u u najbolju selekciju Europe. Ali, popularnost mu je došla glave, posljednju je utakmicu za reprezentaciju odigrao na Mediteranskim igrama u Alžiru, protiv Francuske. Naime, s proljeća 1976. godine zbog reklamiranja čaja u TV reklami izbacili su ga iz reprezentacije za Olimpijske igre u Montrealu. Navodno je pogazio amaterske principe sporta. Kakva farsa. Uzgred, za tu reklamu nije dobio ni prebijenog dinara, osim ono nekoliko popijenih čajeva na snimanju. ali, takva su bila vremena.

Nikada se nije oporavio od tog šoka, otišao iz Lokomotive u riječki Kvarner, ali karijera je zapravo bila u silaznoj putanji.

Pokušao je i kao trener, bio u inozemstvu, čak i izbornik Luksemburga, no njegova narav i epitet 'prznice' nisu mu dozvolili veće domete, za koje sigurno ima znanja. U klubu ga baš ne vole, nikada mu nisu priznavali sve one zasluge koje su morali i trebali. Danas radi u Ustanovi za održavanje sportskih objekata, tu i tamo prihvati se treniranja nekog nižerazrednog kluba, bez većih uspjeha, nikada na duže staze. Povremeno je član raznoraznih udruga pri Hrvatskom košarkaškom savezu. Sveti Nikola, košarkaš s karizmom, koji se nažalost nije najbolje snašao 'u civilnom životu'.

Dražen Petrović

Jedan, jedni i neponovljiv. Dražen Petrović. Sinonim za košarku u Hrvata. Pred njim svi skidaju kapu, uz duboki naklon. Košarkaški Amadeus.

Rođen je 22.X. 1964. godine, prerano umro 7. VI. 1993. Prve košarkaške korake načinio je u rodnom Šibeniku, na Baldekinu. Tamo mu je već igrao pet godina stariji brat Aleksandar, od 1973. godine, kada je klub službeno i osnovan. Aco 1976. odlazi u Zagreb, a na njegovo mjesto u Šibeniku stiže mlađi brat koji je do tada skupljao lopte na treningu.

Sa 15. godina, 1979. iz Splita donosi svoju prvu medalju, broncu s kadetskog prvenstva. Treba li reći, bio je najbolji igrač prvenstva. Prvo međunarodno zlato je osvojio na kadetskom prvenstvu Balkana u Solunu. Već 1982. je u seniorskoj reprezentaciji Jugoslavije, a njegova Šibenka igra prvo od svoja dva finala Kupa Radivoja Koraća, protiv Limogesa. Cibona, u koju će stići dvije godine potom, 1982. godine osvaja naslov državnih prvaka prvi puta. Dražen sa Šibenkom prvi puta igra u play-offu.

A između toga, 1983. godine, njegovim koševima iz slobodnih bacanja Šibenka postaje prvak države. U subotu. U nedjelju im je već KSJ oduzeo trofej. Farsa. S Plitvica, s priprema reprezentacije, posljednjeg dana prijelaznog roka 1984. godine Mirko Novosel odvodi ga u Cibonu. I tu ostaje četiri godine. Tu počinje zlatno doba Vukova.

U Ateni i Budimpešti, 1985. i 1986. identičnog datuma, 3. travnja, Dražen i Vukovi protiv Reala i Žalgirisa osvajaju naslov najboljih u Europi. Godinu potom, Dražen je 60. izbor drafta, u trećoj rundi, za Portland.

1987. godine u Zagrebu je održana Univerzijada, Dražen nosi plamen. Prije toga osvojio je Kup kupova s Cibonom, protiv Scavolinija. I odlazi, u kraljevski klub Real iz Madrida, gdje ima status božanstva. I opet Cibona, u polufinalu prvaka Europe. Nije imao sentimenta za 'svoje', i brat ga je molio da popusti, nije htio. Do poluvremena u Zagrebu, u uzvratu, 27 poena.

S Europom se oprostio 1989. godine, nakon Eurobasketa u Zagrebu. Sudar s Amerikom ga je deprimirao, tvrda klupa žuljala. A 1990. godine u finalu NBA lige igrali su Portland i Detroit, s Draženom na klupi. Odlazi u New Jersey Netse 1991., i konačno dobiva pravu priliku, 82 utakmice u sezoni. Značilo mu je to puno, ali i njegovoj zemlji, Hrvatskoj, koja je tada trebala međunarodno priznanje nakon raspada Jugoslavije. Došao je i do All Stars utakmice, doduše, u natjecanju tricaša.

Ostvarenje još jednog sna, 1992. godine, Hrvatska na olimpijskim igrama, finale s Dream Teamom, prvim i jedinim.

U sezoni 1992793. jedanaesti je strijelac NBA lige sa 22,3 poena po utakmici, najbolji tricaš, izabran u treću petorku NBA lige.

I kada je trabao još više, i dalje, smrt ga je zaustavila. U Zagrebu je, na oproštaju Andre Knege 20.V. odigrao posljednju utakmicu pred svojom publikom, 6. lipnja u Wroclawu, protiv Slovenije, na kvalifikacijama za EP u Njamačkoj posljednju utakmicu uopće. S reprezentativcima se vratio do Frankfurta avionom, ali onda s djevojkom Njemicom produžio prema Münchenu. I stigao samo do Ingolstada...

Krešimir Ćosić

Možda najveća legenda, ali ne samo Cibone, već i Zadra i hrvatske košarke uopće. Prvi Hrvat u Hall of Fame.

Prve košarkaške korake učinio je u Zadru, 1962. godine, kao 14-godišnjak. Visokog, izrazito mršavog dječaka koji je izgledao kao da će se svaki čas slomiti napola u struku trenirao je legendarni zadarski trener Enzo Sovitti. U požutjelim novinama iz tog doba nalazimo podatak da je izgledao "kao duh koji hoda, i da mu je bio problem pretrčati teren, a pogotovo baciti loptu". Ali, Enzo je vidio 'nešto' u njemu.

Svoja prva dva poena na službenoj utakmici ubacio je 1964. godine, imao je 16 godina i dva dana (rođen je 26.Xi.1948. u Zagrebu) , i to Rabotničkom u Kumanovu, na Zimskom prvenstvu Jugoslavije. Zadar je pobijedio 65:62.

Već 1968. Europa je poludjela za Krešom, igrao je u Beogradu u reprezentaciji Europe protiv tada moćnog Reala, i ubacio 24 poena. Ponude su pljuštale, ali ga Zadar nije puštao. Ipak, godinu dana kasnije, nakon što je u tajnosti pisao treneru Brigham Young Universitya Stanu Wotsu, i bio primljen na školovanje, Zadrani su ga napokon pustili. Prije toga proglašen je najboljim igračem EP u Napulju. Vratio se četiri godine kasnije, ali kao jedan sasvim drugačiji Ćosić. Naravno da je i u Americi zapalio sve svojom igrom i pojavom, najbolji je igrač tog sveučilišta svih vremena sa 1512 poena, 19,1 po utakmici.Godine 1972. dodijelili su mu američku nacionalnu nagradu. Godinu kasnije LA Lakersi su ga draftirali i ponudili milijun dolara. Nije htio, odbio je i ponudu Celticsa. A bilo je to 15 godina prije no što je prvi europljanin pokušao u NBA ligi. Vratio se u Zadar i potpisao trogodišnji ugovor, a 1977. igra za Brest, potom potpisuje za bolonjski Synudine.

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 303 utakmice i postigao 3089 poena. Od zlata ima OI 1980., SP 1970., i 1978., EP 1973., 1975. i 1977., srebro sa OI 1968. i 1976., SP 1967. i 1974, i EP 1969., 1971. i 1981., broncu sa EP 1979.

U jesen 1980. iz Bologne dolazi u Zagreb, u Cibonu, u kojoj ostaje tri sezone, i osvaja tri puta Kup i jednom prvenstvo Jugoslavije, te Kup pobjednika kupova Europe. Igračku je karijeru taj 211 cm visoki centar završio u dresu Vukova, na što u Zadru nisu gledali blagonaklono.Za Cibonu je postigao 1914 poena u 113 utakmica.Tada je postao izbornik reprezentacije, u koju je uveo tada mlađahnog Stojka Vrankovića.

Neshvaćen od KSJ prestaje 1987. godine biti izbornikom, pa s prijateljem i suradnikom preuzima treniranje AEK-a. U sezoni 1989/90. preuzima dužnost čelnika stručnog stožera Zadra, no godinu potom zbog nekih nesporazuma ponovno odlazi u Grčku.

Za vrijeme domovinskog rata angažirao se i politički, radio i u veleposlanstvu u Americi, a 1994. nominiran je za Hall of Fame. Godinu potom, 25.V.1995. u Baltimoru je umro u 47 godini nakon kratke i teške borbe s neizliječivom bolesti. Godinu kasnije primljen je u Hall of Fame. Čovjek ispred vremena, čovjek čije ime nosi hrvatski kup.