Legende

Ivo Daneu

Česti posjetitelji utakmica u Tivoliju znaju da kada Union Olimpija igra međunarodnu utakmicu jedan je gledatelj uvijek na svom mjestu. Na tribini je uvijek Ivo Daneu. Legenda, koja je zlatnim slovima upisana u povijest ljubljanske, slovenske, jugoslavenske i svjetske košarke. Umjetnik na igralištu, vječiti sportaš u duši, i čovjek koji je u novijoj povijesti zapisan kao predlagatelj plebiscita u Skupštini 1990. godine. Slučajno sjedi na mjestu koje je tamo najbliži susjednoj dvorani, u kojoj je sa suigračima već davne 1970. godine pokrenuo zlatno doba jugoslavanske košarke, i kao prvi u povijesti nekadašnjeg zajedničkog prostora visoko u zrak dignuo pobjednički pokal za naslov svjetskih prvaka.

Mnogi su uvjereni da je Daneu košarkarsku abecedu naučio tek u Olimpiji, u koju je došao sa 19 godina, no prije toga je u mariborskom Braniku mukotrpno skupljao kilometre na vanjskom igralištu. Tamo je i naletio na čuvenog Aleksandra Geca, čije je oštro oko u njemu prepoznalo rijedak dar koji imaju samo vrhunski košarkaši. I tko bi vjerovao da je čista slučajnost kumovala da se prihvatio košarke. Naime, kao dijete ga je jednom dok je gledao nogometni trening lopta tako jako pogodila u glavu da je pao u nesvijest, što je presudilo da se odluči za košarku. Od tada je bio nepogriješiv na drugom kraju Branikovog sportskog parka - onom košarkaškom ...

Gec ga je preporučio tadašnjem saveznom izborniku Aci Nikoliću, koji je dragulju iz Maribora odlučio dati sve ovlasti, za što se nikada nitko nije imao razloga buniti. Šezdesetih godina je Daneu bio kapetan jugoslavenske reprezentacije, i uspjelo mu je što nije niti jednom slovenskom košarkašu, osvojio je osam medalja na najvećim natjecanjima. Punih 14 godina je proveo u Olimpiji, a njegova karijera nije zbog toga nimalo trpjela. Izbornici Aco Nikolić i Ranko Žeravica 10-ak godina zvali su ga u reprezentaciju.

Četiri sekunde prije kraja utakmice na SP u Rio de Janeiru 1963. odlučujućim pogotkom pokopao je SSSR, istog ljeta Olimpiji u Beogradu protiv Partizana osigurao pobjedu košem u zadnjoj sekundi. Kao svaki umjetnik njegova kova bio je samosvjestan, poseban, s profinjenim osjećajem za loptu. Dogovori pored parketa za njega nisu vrijedili ako je osjetio da će mu lopta proći kroz obruč.

Prvi puta je na EP zaigrao 1957. godine, a berbu odličja započeo je 1961. srebrnom medaljom na EP u Beogradu. Potom je dodao broncu iz Wroclawa '63, te dvije srebrne '65. u Moskvi i '69. u Napulju. Na SP 1963. u Rio de Janeiru je bio drugi, kao i 4 godine kasnije u Montevideu, gdje su ga proglasili najboljim igračem. Iste je godine postao i najbolji sportaš Jugoslavije. Godinu potom je dotadašnje nastupe na OI okrunio 2. mjestom i nakon naslova svjetskog prvaka u Ljubljani '70. povukao se.

Šest EP, tri SP i isto toliko OI je odigrao majstor svih majstora iz Tivolija, koji je košarkarški dres spremio 1970. godine, nakon što je s Olimpijom osvojio naslov prvaka Jugoslavije. Daneu je bio jedan od onih koji su orali njivu, pionir u pravom smislu te riječi. Bio je član Olimpije koja je 1957. osvojila prvi državni naslov, u jugoslavenskoj selekciji kada je osvojila prvi naslov svjetskog prvaka, bio je MVP SP 1967. u Čileu. Opus njegovih djela je ogroman, zato je još čudnije da se nikada nije latio trenerskog posla. Samo jednom, u sezoni 1970/71. je preuzeo kormilo - Olimpije, naravno.

Vinko Jelovac

Vinko Jelovac rođen je 18. studenoga 1948. u Jelovcima kod Pazina, a član KK Pula postao je 1963. kada je zaigrao za mladu reprezentaciju. Za svoj rodni kraj ostao je vezan i kada su ga kao mladića spazili skauti Olimpije, nakon čega je uslijedila brza selidba u Ljubljanu. Godine 1967. je tako u Tivoliju započeo svoju fantastičnu karijeru, kao dugogodišnji kapetan i standarni član jugoslavenske reprezentacije, i zlatnim se slovima upisao u klupsku i reprezentativnu povijest. Sa 243 nastupa za izbranu vrstu, od 1967. do 1977. jedan je od rekordera bivše države. Bio je centar koji je svojim znanjem i spretnošću na muke stavljao protivnike gdje god igrao.

Igranje u Olimpiji donijelo mu je svjetsku slavu. Jugoslavenska reprezentacija bila je tada u usponu, u momčadi mu se pridružio i Krešimir Ćosić, i nije bilo reprezentacije koja bi s njima lako izašla na kraj. Prvu medalju, od osam koliko ih je osvojio u karijeri na najvećim natjecanjima, donio je 1969. kada je u Napulju na EP osvojio srebro. Ljubljana je dobila organizaciju finala SP i Vinko je dočakao trenutak da skupa sa suigračima iz Olimpije, Aljošom Žorgom i Ivom Daneuom, zakorači na svjetsko prijestolje. Osvojili su naslov svjetskih prvaka.

Godine 1971. okitio se srebrom sa EP u Essenu, sudjelovao u osvajanju 5. mjesta na OI v Münchenu 1972. i stigao na vrh Europe godinu potom u Barceloni. Košarkarška Europa se nije mogla načuditi njegovim čarobnim potezima, dominantnosti i lucidnosti. Tih je godina bilo daleko najbolji europski centar, i teško je pronaći utakmicu u kojoj nije blistao. Veličinu je pokazao i u Kataloniji, kada je na EP bio najbolji strijelac. Europu je osvojio još dva puta: 1975. u Beogradu i 1977. u Liegeu. Na SP 1974. u Potoriku osvojio je srebro, a dugo očekivanu olimpijsku medalju, srebrnu, svojoj zbirci dodao je na OI u Montrealu '76.

'Mi smo Vinkovi, Vinko je naš,' grmilo je pred ljubljanskom dvoranom Tivoli, kada je 5. prosinca 1982. odigrao svoju posljednu utakmicu. Tribine su pucale po šavovima. Svatko se htio naći na njima, vidjeti posljednje minute njihove legende na parketu. I simbolična gesta na kraju, Vinko je kapetansku traku predao predvodniku novog Olimpijinog vala, Peteru Vilfanu. Velikan velikanu ...

Po svršetku karijere Jelovac se uputio u trenerske vode, gdje drugdje do li u Ljubljani. Najprije u Slovanu, potom se preselio u svoju Olimpiju, koju je 1985. opet vratio u Prvu ligu gdje joj je i bilo mjesto. Kasnije je slijedilo Borovo iz Osijeka, Palermo, bio je i na Sardiniji. Vratio se u Krško, a bio je u Rijeci kada je došla ponuda Maccabija iz Tel Aviva, koju nije mogao odbiti. Čekao je i dočekao na kraju i poziv iz Cibone. No, vodstvo kluba nakon jedne sezone ga je otpustilo. Danas je Vinko poduzetnik u svojoj Istri koju toliko voli.

Peter Vilfan

Kada su u Mariboru sastavljali juniorsku momčad nisu zaboravili staviti i 15-godišnjeg dječaka, koji je svojim vragolijama već plijenio pozornost okoline. Kada je s njima prvi puta otputovao na neku utakmicu, i to u Celje, u autobusu nije bilo sretnijega od njega. Jedva je čekao svoje prve minute na parketu, u svijetu odraslih. No, trener mu ništa nije rekao pa je dječarac ostao sjediti u svlačionici. Jadan i ljut pitao se zašto su ga uopće vodili sa sobom. Nekoliko minuta kasnije pobrao je svoje stvari i prvim se autobusom vratio u Maribor ...

Uvijek svoj, odlučan i tvrdoglav, takav je bio Peter Vilfan kao igrač. Rodio se 29. lipnja 1957. i dogurao do jednog od najprepoznatljivijih igrača jugoslavenske košarke, koji je vrhunac doživio zlatnom medaljom na SP u Manili. Premazan svim mastima, zbore oni koji su ga bolje poznavali tijekom duge karijere. Brbljav, spretan i nepredvidljiv, Vilfan ima tisuću i jedan epitet i puno anegdota.

Nakon što se autobusom ljut vratio u Maribor, njegov je put išao samo uzlaznom putanjom. Godine 1974. je s kadetskom reprezentacijom osvojio broncu na EP i zlato na Balkanskom prvenstvu. U svom Mariboru, u Željezničaru, brusio je svoje umijeće i čekao pogodan trenutak da ga Olimpija, tada najmoćniji klub, pozove k sebi. Ali, sve se dogodilo drugačije. Na pripremama u Poreču 1977. na njegova su vrata pokucali Skansi, Tvrdić, Bajrović, Jerkov i Krstulović i nakon 20-ak minuta je imao ambiciozni mladić u rukama ugovor s jednom od najvećih košarkarških institucija u bivšoj Jugoslaviji - s Jugoplastikom. Kada je nakon toga Maccabiju pred velikim televizijskim auditorijem u splitskom dresu ubacio 45 poena, njegova je karijera bila zapečaćena.

Košarkarski sladokusci su našli novi igrački talenat, a treneri otkrili dragulj koji je godinu potom kao stalni član jedne od najboljih izabranih vrsta na svijetu igrao rame uz rame s Kićanovićem, Slavnićem, Delibašićem... Kao tipičan organizator igre imeo je nevjerojatan osjećaj za vođenje lopte, krasila ga je brzina i nepredvidljivost, s kojom je znao prevariti svakoga. Lako je igrao i na poziciji visokog braniča ali i obavljao najteže uloge u obrani.

Te je godine došla i 'zloglasna' Manila. Naslov svjetskih prvaka. Divovskim koracima je dječarac iz štajerske prijestolnice hodao zlatnom stazom, i danas to uzima za krunu svoje karijere. Zato nije čudo da je bronca sa EP godinu dana kasnije za njega bila veliko razočaranje. Stigao je i poziv iz Olimpije i nakon dvije sezone u Dalmaciji se 1979. vratio u Sloveniju. Kasnije je stigao i poziv za nastup na OI u Moskvi 1980., ali i poziv za vojsku. U Sarajevo je stigao isti dan kada i ostali reprezentativci, javio se u vojarnu siguran da je služenje u sportskoj četi greška i da ga u momčadi čeka mjesto. A u vojsci su mu se smijali, pa je OI u Moskvi kao vojnik gledao nas TV. 1981. je osvojio srebro na EP u Pragu, godinu potom broncu na SP u Braziliji.

Maribor, Jugoplastika, Olimpija, Partizan, Smelt Olimpija i Postojna so bile njegove klupske postaje prije nego se opet vratio u Tivoli, gdje je trajao dugih 12 godina. Dok nije 21. ožujka 1993. kao i neki njegovi glasoviti slovenski predhodnici zauvijek svukao dresa sa brojem 12. No, niti sada nije napustio košarku. Oprobao se kao trener, ima svoju košarkašku školu, ali svoje pravo malo zadovoljstvo je našao uz mikrofon, kao komentator na nacionalnoj televiziji. Iako mu nije bila suđena Moskva '80, olimpijski duh će ipak osjetiti ovo ljeto, u Ateni. Kao komentator.