Trener

VLADO ĐUROVIĆ: Čovjek oštrog jezika i britke pameti

Vlado Đurović je uvijek bio 'trener-šmeker'. Pojava koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, čovjek oštrog jezika i britke pameti, autentičan i svoj. Za sebe kaže da je često prgav i plahovit, nikako diplomata, što ga je koštalo uspješnije karijere, a postigao je već toliko toga. Prošlog travnja, nakon nepunih mjesec dana na kormilu momčadi iz Železnika, okitio se peharom Kupa Radivoja Koraća. Rijetko tko se nije veselio trijumfalnom povratku popularnog Đure u vrh srpsko-crnogorske košarke, i na trofejne staze. Tu mu je oduvijek i bilo mjesto, jer nikada nije želio biti prosjek, niti bi takav učinak bio u proporciji s količinom energije koju troši u radu. Nakon pobjede u Nišu osjećao je "fini umor" i zadovoljstvo.

U jednom razgovoru iz tog perioda ostala je upamćena njegova fina paralela Reflexa s C. zvezdom i Partizanom, neprikosnovenim klubovima u srpskoj košarci. Iskoristio je metaforu s talijanskim 'calciom' čiji je veliki poštovalac i poznavalac. I dan-danas napamet zna šampionski sastav Milana iz 60-ih godina.
Ja sam trener Parme, odlično organiziranog i mladog kluba koji munjevito raste i napreduje. Ipak, treba još vremena da bismo stali uz rame s Milanom i Interom. Uvjeren sam da ćemo jednog dana biti s njima ravnopravni. Ovoliki rad mora se isplatiti, već imamo uvjete kakve ima rijetko tko u Europi, a obišao sam je uzduž i poprijeko. Također, da bismo stigli "vječite rivale" potrebna nam je vojska navijača. Ne mora  biti toliko brojna, važno je da bude privržena.

Rođeni Beograđanin je kao košarkaš više sjedio na klupi OKK Beograda nego što je igrao. Po inerciji je na njoj i ostao, u odijelu i s kravatom, s neizbježnim brkovima (prošle sezone ih nije nosio) s kojima deluje autoritativno, neki kažu i zastrašujuće.
Još kao igrač sam razmišljao o potezima svog trenera, naravno i protivničkog. Uočavao sam im greške, savjetovao suigrače, čak i starije. Izabrao sam poziv trenera nekako prirodno, kao da je on izabrao mene. Učio sam zanat kod Branislava Rajačića, Bore Cenića, Slobodana Ivkovića, najviše na seminarima profesora Aleksandra Nikolića i Ranka Žeravice. Kao uzora ističem Boru Stankovića, mada je on mnogima više ideal velikog funkcionera i vizionara.

Stariji pamte, mlađi su nažalost propustili, veliko finale play offa 1986. kada je Đurović kao trener Zadra potukao slavnu generaciju Cibone, "kaznenu ekspediciju" s komandantom Draženom Petrovićem na čelu. To mu u "Jazinama" nikada nisu zaboravili, kada je nedavno s Reflexom gostovao u Dalmaciji, dočekan je ovacijama.
Kada sam s momcima Reflexa putovao na Kup u Nišu, pustio sam im u autobusu kasetu sa snimkom čuvene utakmice u Zagrebu. Želio sam da vide maestralnu partije Petra Popovića i Stojka Vrankovića, dva produžetka, i što je još važnije, želio sam da vide kako njihov trener, jer su me tada slabo poznavali, zna dobiti veliku utakmicu.

Nikada se nije libio pričati o svojim greškama i propustima.
Svakako najveća je odbijanje ponude Panathinaikosa. U Grčkoj sam stekao lijepu reputaciju kao trener Panioniosa i Arisa. Svojevremeno sam odbio i Split koji me zvao po odlasku iz Zadra. Izabrao sam Zvezdu i s njom izgubio finale play offa od Partizana. Od svih poraza najviše me boli onaj u finalu Kupa Radivoja Koraća 1982. od Limogesa. Vodio sam tada Šibenku, izgubili smo tri razlike, a mislim da smo bili bolji.

Iako je osjetio gorčinu trenerskog kruha, ne bi mijenjao poziv ni za jedan drugi na svijetu.
Rijetko koji posao nosi toliko ljepote, zabave, uživanja, ali i stresa, teškoća i frustracija. To je kao posao u rudniku, moraš kopati duboko, tražiti, gledati daleko ispred sebe da nađeš nešto lijepo. Kao što je za igrača, pored neumornog rada i odgovornosti, jako bitan talenat, i za stratega je potrebno imati dar. Što vrijedi škola, čitanje knjiga, informiranost, mnogo toga, ako nemaš sposobnost vidjeti ono najbitnije u igri. Moraš vidjeti rješenje problema prije nego što vidiš sam problem.

U Železniku se od prošlog ljeta aktivno uključio i u rad s mlađim igračima koji kroz podružnicu Reflexa, Železnik Vorkerse, polako kucaju na vrata prvog sastava "pantera".
Imamo sjajne klince, gladne uspjeha. Mogu puno toga napraviti, samo da budu pametni, a većina jesu. Ispred su svojih vršnjaka iz Europe jer imaju nama urođenu drskost i ne boje se nikoga. Imamo puno "dragulja" u Železniku, Aleksandrov, Labović i Vasić već sijaju.

Reflex igra na visokom nivou tijekom cijele sezone, gotovo da nije bilo većih padova u formi. Trud je nagrađen i Reflex je ušao u završnicu ULEB kupa, s lakoćom je na vrijeme ovjerio i vizu za Final Four Goodyear lige.
Moram biti zadovoljan, mada smo u Novom Sadu ispustili drugi uzastopni trofej Kupa Radivoja Koraća. Samo da smo napravili jedan prekršaj u finišu finala sa Zvezdom, dobili bismo. Htio sam ga ja napraviti, skoro nisam. Kockice smo od starta sezone polako slagali, kada se Aškrabić poslije nekoliko propuštenih utakmica vratio, dobili smo lidera. Kimani Friend je na početku lutao, ali je potom našao svoje mjesto i sada je bitan kotačić. I ostali daju značajan doprinos: Zoroski, Freeman, Plisnić, Stefanović ... Nekoliko mladića polako sazrijeva. Kadri smo osvojiti neki trofej, moramo to  učiniti, jer samo se titule pamte. Lijepa igra je za umjetnike, mi smo profesionalci.

Nitko ne voli davati prognoze za Final Four, pa ni Đurović. Ipak je kratko prokomentirao.
Naravno da razmišljamo samo o susretu sa Zvezdom u polufinalu. Cibona je favorit finalnog turnira jer igra pred svojim navijačima. I pored toga, potpuno se slažem sa Željkom Obradovićem koji kaže: Kada se igra finalna utakmica, nije bitno gdje i koji od protivnika je bolji, šanse su 50-50. To su dobre šanse, samo da mi prvo stignemo do finala.

Zagreb je već bio pozornica velikog trijumfa Vlade Đurovića. Iskusni strateg će pokušati u domu "Dražena Petrovića", kome je bio jedan od prvih učitelja, osvoji trofej Goodyear lige. Ako mu to pođe za rukom, zaigrat će mu čuveni brkovi uz duboki naklon. U njegovom stilu - šmekerski.