Legende

ALEKSANDAR GEC

Zlatna era Crvene zvezde od 1946. do 1955. ostala je vezana za Nebojšu Popovića. Međutim, ako svjedoke toga vremena pitate tko je bio najveći velemajstor neprikosnovene momčadi koji se okitio sa 10 uzastopnih titula, u jednom dahu će odgovoriti - Aleksandar Gec.

Sa samo 17 godina (rođen 1928. u Beogradu) postao je prvotimac crveno-bijelih. Bio je svestran, izuzetno talentiran za sve sportove, čak ga je tadašnji tehniko FK Crvena zvezda Svetozar Popović uvjeravao da stane između stativa i na golu zamijeni slavnog Mrkušića. Na sreću, nije ga poslušao.

Rano ga je košarka uhvatila u svoju magiju i njoj je posvetio najljepše godine života. Igra mu je bila kao romantika, svaki koš malo umjetničko delo, mnogi su samo zbog njega tih godina dolazili na Mali Kalemegdan na hodočašće. Bio je neponovljiv, maštovit, virtuoz i odličan strijelac. Saša Gec je bi prva Zvezdina zvijezda u košarci, kao Rajko Mitić na travnatom tepihu.

Nakon osme osvojene titule s crveno-bijelima (1953.) pozvan je u reprezentaciju za Europsko prvenstvo u Moskvi (66 puta igrao je u reprezentaciji). Tijekom turnira osjećao se loše, jako umorno, kao da mu je stalno nedostajalo daha. Pregled na rentgdenu otkrili su strašnu istinu: teško oboljenje lijevog plućnog krila. Umjesto strelovitog uspona do košarkaške stratosfere, uslijedilo je prizemljenje. Kraj karijere igrača nevjerojatne karizme.

Izvan terena bio je jednako uspješan, i ostao vjeran Crvenoj zvezdi. Prvo kao trener, pa predsjednik kluba. Za vrijeme njegovog mandata momčad je osvojila dvije titule, tri domaća Kupa i Kup Kupova Europe. Znao je samo za uspjehe.

Koliko je bio odan sportskom viteštvu, govori priča o njegovom definitivnom odlasku iz košarke. Nakon jednog od "vječitih derbija" koji je pripao Partizanu, navijači crno-bijelih su pretukli Zvezdine 'tifoze' pred očima policije koja nije intervenirala. Gec je tražio da se uputi protestno pismo direktoru iz Humske, tadašnjem ministru unutrašnjih poslova Vlade Srbije. Suradnici su od straha odbili, a Gec je podnio neopozivu ostavku na mjesto direktora, i više nikada nije ni otišao na košarkašku utakmicu. Izuzetni ljudi nikada nisu podnosili laž, neiskrenost i nepravdu.

LJUBODRAG SIMONOVIĆ

Karijera igrača Crvene zvezde, po košarkaškom umijeću i mogućnostima izuzetnog, ostat će zauvijek upamćena kao "Enigma Simonović", jer je sastavljena od samih kontroverzi, kako je o njemu napisao Danilo Šotra, doajen sportskog novinarstva SiCG. Sa druge strane, njegova briljantnost i veliko znanje u "magičnom pravokutu" nikada nisu bili zagonetka, već plod mukotrpnog rada i velikog talenta.

Ljubodrag Simonović, poznatiji kao Duci, rođen je u Vrnjačkoj Banji 1949. godine. Košarkašku abecedu je naučio na terenima kraljevačke Sloge, gde su s loptom "prohodali" mnogi asovi, pa i Vlade Divac. Počeo je trenirati sa 12 godina, brzo postao juniorski, a ekspresno, sa samo 17 godina, i seniorski reprezentativac SFRJ, zahvaljujući tadašnjem selektoru Ranku Žeravici koji je u njemu vidio igrača za XXI stoljeće. U Crvenu zvezdu je stigao 1966. i ostao 11 godina. Činio je osovinu slavne momčadi sa Zoranom Slavnićem, Draganom Kapičićem i Dragišom Vučinićem, koji je osvojio dvije titule, dva Kupa i Kup Kupova Europe.

Toliki broj asova je bio istovremeno i sreća i nesreća crveno-bijelih. Karakteri prvih violina kluba nikako se nisu mogli uštimati pa je trpio, naravno, kolektiv. Novinari su u polušali pisali da tadašnji trener Zvezde Musa Bjegojević nije mogao na parket izvesti petorku u kojoj svi međusobno razgovaraju. To nije bila baš prava istina, ali niti daleko od nje. Mnogi su za sve krivili Ducija Simonovića, jer je specifičnim karakterom, izuzetno izraženim individualizmom i obrazovanjem, odskakao od svih.

Bio je pobornik izvornog olimpizma, pa je 1972. godine na OI u Münchenu, kada je potvrđeno da su Portorikanci dobili "plave" zahvaljujući dopingu, samoinicijativno napustio natjecanje i više nikada nije obukao dres s državnim grbom, za koji je igrao 107 puta. Osjećao se prevareno, izdano, njegov izvorni sportski duh nije trpio bilo kakve kompromise.
Uspomene na njegove igre nitko ne može izbrisati. Bio je jednostavno nezaustavljiv u igri "jedan na jedan", dribling i šut je usavršio do perfekcije. Igrao je jednostavno, bio ubitačan koš-geter. Mnogi kažu da nitko nikada nije odigrao bolju utakmicu od Simonovića, kada je 1976. u zemunskom "Pinkiju" ljutom rivalu Partizanu zabio čak 59 poena, a tada se nisu brojale trice!

Nakon završetka karijere posvetio se publicistici. Napisao je nekoliko knjiga u kojima se zalaže za povratak starogrčkom olimpizmu i izvornom duhu sporta. Završio je Pravni i Filozofski fakultet.

ZORAN SLAVNIĆ

Jedan dječak s Dorćola (dio Beograda) je u ranom djetinjstvu obožavao moka-tortu. Nije ni sanjao da će mu ljubav prema tom kolaču najprije donijeti nadimak, a potom da će ga po njemu upamtiti i cijela košarkaška planeta.

Kada bi pisali jedinstvenu košarkašku enciklopediju, pod slovom "P", kao objašnjenje za "playmaker", trebala bi stajati slika Zorana Moke Slavnića. Bio je dirigent igre kakvog Zvezda i reprezentacija nikada nisu imale, ni prije niti poslije godina u kojima je bio centralna figura i najveća zvijezda crveno-bijelih.

Imao je neodoljivu karizmu i urođenu dovitljivost, ali i nestašnu prirodu koja mu je ponekad donosila probleme, ali je iz nje i crpio ideje za nepredvidiva rješenja u igri.

Kao i većina djece koja su rođena u blizini Malog Kalemegdana (1949.), bio je kao magnetom privučen na terene ispod drevnih zidina. Mnogi su ga savjetovali da se zbog niskog rasta (181,5 cm) posveti nekom drugom sportu, a gotovo svaki mu je išao od ruke. Uvijek je volio tjerati inat, bio je najjači kada su mu govorili da nešto ne može ili ne smije napraviti. Naravno da je nastavio s košarkom, njegov veliki talenat je u najfiniji dijamant izbrusio poznati Zvezdin učitelj mladih Zdravko Kubat.

U Zvezdi je igrao 14 godina, potom i u španjolskom Jouventudu, Šibenki, talijanskoj Caserti, čak i ljutom rivalu Partizanu. Ipak, svi se Moke sjećaju u crveno-bijelom dresu. S omiljenim klubom je osvojio dvije titule, tri Kupa SFRJ i Kup Kupova Europe. Na finalnom turniru Kupa u Nišu 1973. proglašen je za najboljeg igrača, i kao nagradu dobio televizor u boji. Kažu da je tih nekoliko dana igrao košarku koja se ne može opisati riječima. Ljudi su jednostavno gledali, uživali i divili se velikom majstoru.

U reprezentaciji je također briljirao. Za 177 nastupa osvojio je pregršt medalja, od toga jedno svjetsko (1978.), olimpijsko (1980.) i tri europska zlata (1973., 1975., 1977.). Njegova biografija ne bi mogla stati niti u poveću knjigu, bio bi to film iz nekoliko nastavaka, mnogi ga smatraju za nejneobičniju figuru našeg sporta. Možda ga je najbolje opisao pokojni velikan, profesor Aleksandar Nikolić: 'Moka je bio fantastičan talenat, a život i košarka su za njega uvijek bili samo igra.'

Nakon igračke karijere upustio se u trenerske vode. Vodio je Partizan, Zvezdu, Šibenku, Jouventud, njemački Bamberg, a sada je na kormilu beogradskog Atlasa (bivši IMT) čiji je team manager Slavnićev suigrač iz slavnih dana, i veliki prijetelj, Dražen Dalipagić.

VLADIMIR CVETKOVIĆ

Vjerojatno ne postoji čovjek koji je kroz cijeli igrački, potom i radni vijek, bio tako neraskidivo vezan za Crvenu zvezdu kao Vladimir Cvetković. Ljevoruki majstor je prvi put zaigrao za crveno-bijele 1960. godine, odmah je bilo jasno da je Mali Kalemegdan dobio novog lidera i ekstra asa, predvodnika novog vala. Prvi, u kojem je Zvezda rušila sve pred sobom, otišao je u legendu.

Već 1962. Cvetković je bio najboji strijelac momčadi u sezoni. Takav uspjeh će ponoviti još osam puta, u klubu je bio 12 godina, od 1960. do 1972. Posebno je starijima ostala u sjećanju sezona 1965/66. kada je popularni Cvele bio noćna mora za suparnike. Prosječno je u koš protivnika ubacivao 34,3 poena, do kraja karijere je ukupno postigao 5491 poen za Zvezdu, što ga čini neprikosnovenim na vječnoj listi koš-getera crveno-bijelih.

Međutim, kao i svi veliki igrači, nije bio jednodimenzionalan. Igrao je sjajno u obrani, bio nepokolebljiv borac, gurao sebe i preko krajnjih granica izdržljivosti, iako je bio lošijeg zdravlja i krhke građe. Sve je nadoknađivao velikim srcem. U reprezentaciji je odigrao 149 utakmica.

Kada je došla smjena generacija, i u prvu momčad promovirana klapa Zorana Slavnića, Dragana Kapičića, Ljubodraga Simonovića i Dragiše Vučinića, Cvetković je polako ulazio u zenit karijere. Bio je kapetan i s momčadi se veselio osvajanju dva prvenstva i jednog Kupa Jugoslavije. Osim po košarkaškom majstorstvu, ostao je zapamćen i po dobroj naravi i tome što je stalno ispod dresa nosio bijelu majicu kratkih rukava.

Početkom osamdesetih postao je predsjednik Upravnog odbora nogometnog kluba Crvena zvezda. Pokazao se kao izuzetno sposoban i mudar čelnik. Odlično smišljenom strategijom kupovine i prodaje igrača, klub je odveo do najvećeg uspjeha u povijesti - titule europskog klupskog prvaka 1991. u Bariju. Potom su crveno-bijeli početkom 1992. u Tokiju osvojili i titulu nezvaničnog prvaka svijeta. Jedno vrijeme je bio i ministar sporta Vlade republike Srbije, dok je njegov sin Rastko nekoliko sezona bio član prve momčadi KK Crvena zvezda, a nakratko se oprobao i u NBA ligi.

U mirovinu je otišao 2001. godine. Oproštajnu svečanost su mu priredili i u FK Partizan, na stadionu susjeda na Topčiderskom brdu. Od svih priznanja i titula to je možda i najveće koje je ikada dobio - ne pamti se da je okorjeli Zvezdaš ikada uz takve počasti dočekan u taboru "vječitog rivala".